|
[PREGRADA] DR. ZLATKO DRAGUTIN TUDJINA PRVI JAVNO PROGOVARA O POSLOVANJU PRVE OBRTNIČKE ŠTEDIONICE
"Pocrnja mi je prijetio ubojstvom..."
10.02.2001. (Zvonimir Despot)
- Večernji list
|
U GLAVNOJ ULOZI BIVŠI KONZUL IVAN ŠIMEK
|
|
- U cijeloj priči oko Ante Pocrnje i Prve obrtničke štedionice - naglašava dr. Zlatko Dragutin Tudjina - zaobilazi se uloga bivšeg generalnog konzula u Münchenu dr. Ivana Šimeka. Manje je poznato, naime, da je Pocrnja jednu podružnicu Štedionice otvorio u Šimekovoj kući, u zagrebačkoj Ilici 58, kao i to da je osnivanje Hrvatske kuće u Münchenu bila Šimekova ideja te da je on dugo vremena čak bio i predsjednik njezina Nadzornog odbora. Kako je iza projekta Hrvatske kuće i POS-a u Münchenu stajao generalni konzul i Konzulat, ljudi su vjerovali da je riječ o dobroj stvari. Šimeka sam jako dobro upoznao. Uvijek sam mu bio pri ruci kada mu je trebao tumač, jer je za konzula u Njemačku došao ne znavajući uopće njemački jezik, što je meni nezamislivo. U cijeloj ovoj priči, barem što se tiče Münchena, glavnu je ulogu igrao Šimek, koji je s Pocrnjom bio izuzetno dobar prijatelj.
Dr. Tudjina veli kako mu je na kraju Šimek ostavio dojam najobičnijeg zagrebačkog fakina i žicara posebne sorte koji je od svega najviše mrzio Zagorce.
- Jednom mi je dobacio kako mu je dosta Zagoraca, Tita i Tuđmana, te je Zagorce uvijek smatrao samo kmetovima, dok je za sebe, Prigorca, govorio da je gospodin. S druge strane, Dragutin Knežević mi je jednom prilikom rekao kako je Šimek za otvaranje Hrvatske kuće i POS-a dobio velike provizije, a imam dokaze da je i nova Šimekova kuća na zagrebačkom Bukovcu dijelom sagrađena od novca Štedionice. Šimek je uglavnom sebe na Konzulatu smatrao bogom i batinom, a zaštitnik mu je bio dr. Ivo Sanader, tada zamjenik ministra vanjskih poslova i sadašnji predsjednik HDZ-a, s kojim je inače već dugo i dobar prijatelj - tvrdi dr. Tudjina.
|
Prevaren sam za najmanje 200.000 DEM i da mi danas plati ne znam koliko, s njim više nikada ništa ne bih radio, kaže dr. Tudjina
Pocrnja je mnogima ostao dužan, a one kojima je dao neke novce prisilio je da se obvežu kako neće govoriti ništa o POS-u
Hrvatska kuća bila je samo magnet koji je trebao privući Hrvate iz Bavarske da svoju teško zarađenu ušteđevinu ostave na brigu Pocrnji
Otkako je puknula afera oko Prve obrtničke štedionice i njezina bivšeg vlasnika te predsjednika Uprave Ante Pocrnje, naveliko se piše o njezinom poslovanju na temelju anonimno dostavljenih dokumenata i na temelju anonimnih izvora. Za "Večernji list" je progovorio dr. Zlatko Dragutin Tudjina, prvi autentični svjedok Pocrnjina poslovanja, inače dugogodišnji hrvatski emigrant u Münchenu, numizmatičar, izdavač te osnivač pet muzeja neprocjenjive vrijednosti u zavičajnoj mu Pregradi.
- Pocrnju sam upoznao preko "Vjesnikova" novinara Milana Sigetića 1996. godine i tu je počelo naše poznanstvo. Ubrzo je došao posjetiti moje muzeje u Pregradi te me zamolio da sudjelujem u osnivanju Predstavništva POS-a u Münchenu, što sam prihvatio bez nekog posebnog ugovora, jer mi je stalno govorio: "Vi radite, doktore, a ja ću vam sve platiti". Dakle, ja sam financirao Štedionicu, plaćao sam sve radnike i skoro sve račune, osim velikih, što sam odbio, iako je Pocrnja želio da i to plaćam, obećavajući, dakako, da će mi sve vratiti. Govorio mi je: "Pa vi dobro znate da ja imam četiri banke u Hrvatskoj. I ovo što ćemo ovdje otvoriti bit će i banka i Hrvatska kuća". I koji mu čovjek ne bi vjerovao. Pa na Zapadu je praksa da usmeni dogovori i obećanja vrijede kao da su i na papiru. Ali u Hrvatskoj očito to nije tako - ogorčen je danas dr. Tudjina.
Svaki četvrtak s novcem u torbi Pocrnja je, nastavlja dr. Tudjina, kad su našli pogodne prostore u centru Münchena, išao na direktnu stanarinu bez kaucije, pa mjesečna stanarina za Hrvatsku kuću i POS, otvorene 28. svibnja 1998., iznosi 15.900 DEM, u što nisu uračunati i svi ostali troškovi.
- Onda je sve uređaje kupovao na leasing, a ja sam mu govorio da se to ne isplati. To mi je bilo sumnjivo, jer je kupovina na leasing bila triput skuplja nego da je plaćeno u gotovini. Štedionica u Münchenu, odnosno njezino Predstavništvo, nije smjelo poslovati s gotovinskim novcem, što nisu znali već su poslije ustanovili. Uopće nisu poznavali njemačke zakone, pa su čak uzimali i gotovi novac, a tek poslije su to preinačili. Štedionica je otvorila račun u susjednoj banci te je Pocrnja svaki četvrtak dolazio u München i u torbi odnosio novac u Hrvatsku - otkriva dr. Tudjina neuobičajen tijek novca u POS-u.
Dr. Tudjina je, veli, trebao biti direktor POS-a, što mu je Pocrnja obećavao. Pocrnja je, kaže, od čovjeka tražio da kraj njega bude kao sluga, osoba za sve.
- Budući da volim svoju zemlju, na sebe sam preuzeo sve te obveze, vjerujući da će Pocrnja ispuniti sva obećanja, ne prvenstveno ono da ću biti direktor, već ponajprije da će platiti sva zaduženja. On se stalno zaduživao, nije bilo dana da se negdje nije zadužio. Mnogi te novce nisu dobili ni do danas, a u knjigama POS-a stoji da nikome više nisu dužni. Mnogi od onih kojima je Pocrnja ostao dužan to neće reći, jer im je prijetio, a one kojima je dao neke novce prisilio je da se obvežu kako neće govoriti ništa o POS-u i Hrvatskoj kući. I nikada nitko nije znao da je Hrvatska kuća zapravo njegovo privatno poduzeće. I ja sam također mislio da je to državna institucija, pogotovo zato što je iza nje stajao Generalni konzulat.
Danas mi je jasno, kao i mnogima, što je zapravo predstavljala Hrvatska kuća. Ona je bila samo magnet koji je trebao privući Hrvate iz Bavarske da svoju teško zarađenu ušteđevinu ostave na brigu Pocrnji. Zato i nije slučajno što je ulaz u Hrvatsku kuću napravljen tako da se obavezno prvo mora proći pokraj šaltera POS-a. Prvo je, dakle, trebalo platiti ulaznicu Pocrnji, pa onda ući u Hrvatsku kuću koja, inače, nikada nije profunkcionirala kao okupljalište Hrvata - uvjerava dr. Tudjina.
Kanisek učio varati
Varka je, tvrdi on, bio i natječaj za direktora Predstavništva POS-a. Iako se javilo mnogo kandidata, dr. Tudjina tvrdi da se direktor znao već unaprijed.
- Pocrnja je znao da od svih ljudi koji su se natjecali neće primiti ni jednoga, jer je za posao već u pozadini učio Ivan Kanisek, bivši djelatnik Gradske banke Antuna Novalića, za kojim je bila raspisana tjeralica nakon što je pokrenut sudski postupak u Osijeku. Kanisek se učio kako će ljude varati i kako će ih prijeći da ulože novac u POS. Radilo se o čistoj prijevari, a sve uz blagoslov Konzulata. Jednom mi je prilikom, iako je već bilo kasno, svoje sumnje otkrio i Dragutin Knežević, za Šimekova doba konzul za politička pitanja i predsjednik HDZ-a Bavarske, a danas je predsjednik DC-a Bavarske.
Knežević mi je doslovce rekao: "To će ovdje biti veselo. Ja primjećujem da će ovdje biti samo pranje novca." Generalni konzul dr. Ivan Šimek je iz Münchena maknuo, recimo, konzula za gospodarstvo Petra Dabelića koji mu je smetao. Dabelić bi trebao govoriti, jer zna jako puno, pa tako i kako je gotovo sve osoblje Konzulata plesalo kolo u jednom srpskom restoranu, o čemu postoji i videokaseta.
I što da danas kažem o Pocrnji? On je u prvom redu lažov, apsolutna varalica u rukavicama, kriminalac prve klase, dominantna i rigorozna osoba koja je ignorirala sve suradnike, pa tako i poslovne partnere, a svi su šutjeli i borili se za svoj novac. Tako sam i ja šutio dvije godine, da bi pred otvaranje Štedionice i Hrvatske kuće, pod pritiskom i ucjenom Pocrnjina odvjetnika Andresa Jelića, inače nećaka poznatog emigranta dr. Branka Jelića, morao potpisati da nikome ništa neću govoriti i da sam zadovoljan onim što ću od Pocrnje dobiti, jer u suprotnome neću dobiti ništa.
I ljubavnicima plaćala Štedionica
Tko god je imao s Pocrnjom posla morao je potpisati da će šutjeti. I već kad je sve bilo gotovo,poslao mi je svog prvog pomoćnika što se tiče ljubavi, odnosno ljubavnika, da mi poruči da će me dati ubiti ako budem tražio bilo kakav novac od Štedionice i budem bilo što govorio protiv Štedionice. A kad smo kod njegovih ljubavnika, što je općepoznato, bio je izuzetno rastrošan te je mnoge stvari za njih kupovao preko kartica na račun Štedionice. Znam i mnogo drugih stvari, ali one su tako degutantne da mi je mučno kad i pomislim na njih - priča dr. Tudjina.
Prekretnica za dr. Tudjinu da s cijelom pričom izađe u javnost bila je prijava koju su protiv njega njemačkom poreznom uredu podnijeli Pocrnjin knjigovođa te odvjetnik Jelić.
- Pocrnja mi je čak pismeno zajamčio i posebnu mjesečnu nagradu za moj posao u iznosu od 6.000 DEM, ali ni to nije platio. Napuhivali su se računi, čak me tražio da nabavim što više računa, kako bismo dobili što više poreza natrag. I sada država, umjesto Pocrnje, mene tereti za porez, za radove koji nisu bili prijavljeni. Prijavili su me njegov knjigovođa i Jelić. I sam arhitekt Tomislav Plejić, koji je projektirao objekt u Münchenu, rekao mi je da ću biti sretan ako uopće dobijem samo trećinu uloženog i potrošenog novca. I sada bi se moglo dogoditi da ću trebati platiti za porez više novca nego što sam dobio od onoga što sam uložio.
Ne bojim se nikoga, stojim iza svih svojih riječi, za sve imam dokaze i svjedoke, ne govorim u prazno i sve što govorim je istina. Prevaren sam za najmanje 200.000 DEM i da mi danas plati ne znam koliko, s njim više nikada ništa ne bih radio - razočarano zaključuje dr. Tudjina. |
|
|
|
(23.01.'01) Forum mladih SDP-a Pregrade
