Mnogo se toga dogadjalo zadnjih dana, pa cu ici vremenskim rasporedom. U subotu cekalo nas je putovanje u pokrajinu Minho, ali smo usput odlucili malo provozati se Portom i tamo rucati. Cim smo stigli odmah sam mahnuo jednu Francuskinju (ne mislim na bice, nego na porciju lokalnog specijaliteta Francesinhe - toast sa spekom, kobasicama, sunkom zaliven ljutim umakom). Stali smo i u malom gradicu na obali atlanskog oceana Vinio de Castelo sa prekrasnom starom jezgrom i crkvom posred brda. Konacno smo stigli i u Ponte de Barca gdje nas prijatelj Ze ima klet i trsje. Medjutim za nase vjerne citatelje koji se bave poljoprivredom moram reci da se to kod njih bitno razlikuje od nas. Vinograde postavljaju iskljucivo po "brajda sistemu" i oko kleti (koja je u biti vise kao vikendica). Upotrebljavaju rostfrei bacve ali izgledaju mnogo drugacije, a puno vina i flasiraju. Vec dan prije utakmice osjecala se napeta atmosfera uoci njihovog obracuna sa najvecim neprijateljima Spanjolcima. Sutradan ponovno smo skoknuli do Porta, stvarno lijepog i starog grada sa ocuvanim kucicama. Najvise se istice njihov 75 metara visoki toranj Clerigos, ali cijeli grad vrlo je lijep. Lisabon je mozda moderniji, ali vecina starijih gradjevina je bila unistena u velikom potresu 1755. Porto ima onaj starinski sjaj, temperament i vrlo se lagano uklopite. Osim meni omiljenog sajma kovanica na nesrecu moje vage bio je i sajam gastronomije. Za osamdesetak kuna dobijete odrezak velicine pola krave i solidan vrt krumpira te casicu sjajnog domaceg vina. Setnja gradom je nezaboravna, a kud se god okrenete ceka vas nesto sto vas odusevi. Vecer smo naravno posvetili vec opisanoj utakmici, a kada je sudac oznacio kraj pocelo je slavlje 1-0 pobjede nad susjedima pa su kao i kod nas kolone auta kruzile ulicama, trubeci, a oni najvatreniji hladili su se u fontanama.

U ponedjeljak smo se (opet) kroz Porto vracali u Lisabon (prosli smo kraj sjanog stadiona Zmaja - Dragao), svi znamo zakaj. Pa, na Luzu smo igrali protiv Engleza. Kada izadjete iz hodnika podzemne zeljeznice odmah ugledate ogroman "stadion svjetlosti" gdje ce se i igrati finale ovog Eura. Sjajne arhitekture, ali ne bas i toliko dobro poslozenim sjedalicama (premali nagib tribine), pa ako se ispred tvoje njuske nalazi netko visok ne vidis sipak. Napetosti je hvala bogu postojalo samo prije utakmice. Ova utakmica sa predznakom opasna zbog lose reputacije navijaca obiju reprezentacija nije bas bila dobro organizirana. Neki nasi "navijaci" (pod navodnicima) omastili su brkove prodavsi karte sa oznakama HNS-a Englezima i po 500 Eura pa je manja skupina otocana bila medju nasima. Naravno, nije se dozvolilo vjesanje nehrvatskih zastava na nasem sektoru pa se to trgalo dolje i tako se stvarala napetost. Na stadionu 80 % Engleza koji su bili utisani pogotkom Nike Kovaca pa se prvih pola sata cula pjesma samo u cast kockastima. No, nakon sto je Bariceva defanzivna postava primila prvi pogodak, sve je otslo k vragu. Medjutim za pohvaliti su bili nasi navijaci koji su sportski prihvatili poraz i na kraju zapljeskali i jednima i drugima na sjajnoj utakmici. Ako je netko dobio sto se kladio na Engleze, ocekujem dva deci tocene. Zavrsilo se u "karlovacko korneru" u dobroj i mirnoj atmosferi i litrama piva. Za kraj, evo cimeri obecao sam vam sliku sa Cirom. Mislim da je ovo bio jedan od rijetkih portala gdje jos nisamo vidjeli Ciru. Al' ga frajer prica. "I na strani i kod kuce Ciro spreha nemoguce, Ciro spreheru, Ciro spreheru..." Iako sam tu jos tjedan dana, najvjerojatnije necu vise pisati. Mozda posaljem koju sliku jos. Za kraj moram vam reci da pocnete stedjeti za sljedece prvenstvo u Njemackoj jer npr. ovdje Portugalu porazi ne padaju tako tesko...

Zanimljiva situacija je bila prije utakmice s Francuzima. Posto su tri velika svetista u blizini Leirie: Fatima, Batalha i Alcobaca mi smo odlucili posjetiti sva tri. Sva tri bila su "pod "okupacijom" Hrvata koji su se molili da nasi dobro odigraju i da Baric konacno slozi nesto. Pocetak utakmice, pa i cijelo poluvrijeme bilo je koma. Upotreba starog lijeka sa tribina u stilu: "Igrajte pederi" pokazala je gnjev ljudi koji su presli tisuce kilometara i potrosili hrpu zelembaca da bi dosli sudjelovati u spektaklu a nasi onako. A onda i "vatreni" odigrali konacno dobro poluvrijeme protiv stvarno jakih Francuza. Na stadionu ludnica: nekih 10 000 kockasto obojenih sisavaca ludovalo je kod Rapaicevog penela, a jos vise kod Prsinog projektila. A i taj Nielsen, majku mu zaribao je stvar s tom rukom. Poslije utakmice slucajno smo naisli na slavnog portugalskog suca Manuela Perreiru i pitali ga, a on je diplomatski odgovorio: nisam bas dobro vidio. Neka mu bude, bar se slikao. I Mornar... Sine, znam da volis nas navijace, ali nisi nam trebao napucati loptu na tribinu. No, nemojmo se zavarati sa fantasticnih pola sata, vec se okrenimo prema Englezima koji su stvarno jaki, a imat ce i 60 000 navijaca na stadionu. Biti ce jako teski. Kladite se na Engleze, a ako ne dobijete - nece vam biti zao.

Danas smo se odlucili malo odmoriti u 25 km udaljenoj Sintri, starom predgradju Lisabona u kojoj su mnogi kraljevi ljetovali. Vidjeli smo rekostrukciju stola za kojim se jelo i, vjerovali ili ne, za svaki obrok imali su 7 casa!? Ne da bi nama trebalo manje, ali... E, tamo se vidi da nije cijeli Portugal jeftin jer za pizzu (Hugo velicina) i tri deci tocene placate 70 kuna, a voznju busom par kilometara 25 kuna. Jucer smo u Leirii vidjeli Seksa (ne seksa, vec postovanog predsjednika Sabora Vladimira Seksa) i Antonovicku, Glavaca itd... a danas su bili i u Sintri, sminkali se. Lijepo zive, nema sta, a kakve ce tek koristi za nas male ljude biti... Vidli smo i grupu nasih penzica prosjeka 65-70 godina koji su vidjevsi nas zapjevali: "Kol'ko nas ima, jebote kol'ko na ima". Stvarno je zrak danas bio drukciji u Portugalu za nas. Sutra krecemo sa vec popularnim Zeom i ekipom na sjever kod njegove "kleti". Nekih 400 km, skoro na granici sa Spanjolskom. U nedjelju cemo dojahati i do Porta da pogledamo malo navijace koji igraju iskljucivo na sjeveru. A Porto, ne samo da je grad europskih klupskih prvaka, vec navodno ima i poznato vino... Tesko cemo proci dalje, ali nema repke preko koje bi radije prosao do cetvrtfinala (i Grka?) nego bahatih otocana...

Pogled sa srednjevjekovnog dvorca na stadion

Dva dana razgledavanja Lisabona: dvoraca, vijecnica, crkava blizilo se kraju. Nedjelja je bila sve blize i prva tekma. Subotu smo zato odlucili zaruziti iz jednostavnog razloga sto je u portugalskoj metropoli bila njihov "berba grojzdja" festa Sv. Antonia. U gradu smo se nasli sa jos jednim ljubaznim portugizerom imenom Ze. Nakon sto smo bili vrlo nesretni porazom od Grka 2-1 tuga se naravno trebala izlijeciti alkoholom i pjesmom. U grupu 10-ak portugalskih studenata ugurali smo se u neko malo dvoriste cekajuci skuceni za stolom tradicionalnu hranu za taj dan. Sardine i svinjetinu na zaru uz naravno pivu i Sagriu. Uf, zaboravio sam i aperativ. "Gzhinzha" je nesto izmedju rakije i tresnjevace. Cak se i "bazdarenima" vrti poslije. Nakon sto smo se naklopali uz vesele zvukove fada krenuli smo dalje Lisabonom u potrazi za zivom glazbom. Putem su me zaustavili portugalci, raspitivajuci se za njihovog idola Sokotu, hoce li igati? Na pozitivan odgovor odmah su pozeljeli da im pokvarim jednu fotografiju. Na trgu velicine 50x50 metara natiskalo se previse ljudi i urlalo; pjevalo, a u gomili portugalaca zacuo sam: "alo Kroata, wie getz?" i gurnutu pivu u ruke. Ocaran hladnom limenkom, poceli smo se saliti, naravno sa Svicarcima. Roberto i Marc prikopcali su se nasoj grupici i cak ponudili prijevoz za drugi dan do mjesta zlocina: Leirie. Mnogo se vise poslije i ne sjecam bas jasno, ali znam da sam se probudio u autu Zea (sa pocetka price) ispred naseg stana.

Odlucili smo ipak skoknuti do 140 km udaljene Leirie busom koji je isao  8:30, ali je autobusnog kolodvora Lisabona bio kompliciran put pa smo orali ustati u 6 sati, a stigli, par sati prije kuci. Mutan odraz u ogledalu nije popravilo ni jutarnje umivanje, a trcanje na vlak Alhandra (nase utociste)-Lisboa jeste. U Leiriu su se vec od jutra slijevale rijeke navijaca oba sastava, da bi ukupna brojka dosegla 15000-20000 navijaca obje vrste u omjeru oko pola-pola. Dobro, mozda je Svicaraca bilo malo vise. Mi smo skoknuti do onog dvorca na bregu, odmah do stadiona - sigurno ste vidli na TV-u. Iako daleko od doma, nasi navijaci okupljeni u lokalnom parku nisu zaboravili domace navike pa su ispijali litre bambusa i pive, ali bez ikakvih problema uz gromoglasnu pjesmu (Rupic, videl sam ti bratica-pozdravlja te). Navijanje je bilo sjajno i na stadionu i vec sat vremena prije pocetka utakmice na stadionu je bilo oko 5000 nasih drukera. O utakmici ne bih puno, vidio sam da imamo i forum. Samo bih pohvalio nase navijace ovdje i nadam se da ce biti tako na svakoj tekmi, a i uspjeh je vec biti tu. Na radost svih navijaca, Englezi su spusili i sve ce se dakle razotkriti u susretu s Englezima. Dajmo nasima podrsku... Citamo se opet za par dana.

Proslo je vrijeme iscekivanja i krenulo se u Portugal da se bodre nasi vatreni. Na putu do Lisabona morali smo presjedati u Franfurtu. Putovali smo u zanimljivoj kombinaciji. Pola putnika navijaci Engleske, a pola Njemacke. Dobra stvar je kad ste vec platili skupe avionske karte je sto pijete sto i koliko zelite. Tako teoretski mozete popiti i gajbu pive. Jedini problem nastaje kod slijetanja jer morate biti vezani pa ne mozete na WC. Oni koji su detektivski navudreni mogli su vec skuziti da pisem iz zemlje domacina Eura jer nema u mom tekstu Karadzicevih slova c,z,s sa kvacicama. Tu je predivno. Nas domacin Antonio Manuel Dodinho Neves docekao nas je na aerodromu i odmah nam pokazao mjesto gdje nas toreador Sokota stanuje. Ne mozete se nigdje okrenuti a da ne vidite objesenu zastavu portugala ili Eura. Toliko o tome koliko su ludi za nogometom. Kako su dobri domacini pokazuje i da me u velikom apartmanu docekao i pun frizider njihove ledene "Zuje" Sagresa. Mogu vam reci da frizider vise nije put, a danas (cetvrtak) je ovdje blagdan pa ne mogu se obnoviti zalihe. Tako smo danas na rucku u kineskom restoranu ja i Antonio drmnuli 0.75l domaceg Vinho verde. Prvu rijec vjerojatno ne moram prevoditi, a drugo znaci zeleno.

Nase malo utociste nalazi se oko 25 km od Lisabona i zove se Alhandra i pokazuje demografsku sliku cijelog Portugala. Mozete vidjeti sve rase i drzavljanstva sa svih kontinenata. Moj "kompa" kaze da su kao mali SAD. Dobre vijesti i za moj zeludac i novcanik jednostavno ne prestaju. Iako u EU nisu uopce skuplji od nas, dapace neke stvari su jeftinije, a zeludac je sretan jer je to bas klopa u restoranima, a usto je ne samo fantasticna i vec i totalno raznovrsna. "Na zub" su uzeli Spanjolce koje ne vole inace, a vrhunac ce biti kada ce igrati protiv njih posljednju utakmicu u grupi. Cekaju nas naporni dani. Sutra moj prijateljo od jutra ce biti uz zenu mu Sandru u rodilistu i cekati svoje prvo dijete, sina koji ce dobiti ime Daniel. Naravno da mi njegov "padre" na portugalskom "pai" najvise volio da sin bude najbolji igrac Portugala i njegovog Sportinga. Mi cemo dotad gledati morski svijet u navodno najvecem oceonariumu u Europi i isprazniti jeftinu i slasnu ondasnju kantinu. U subotu pocinje ono pravo. U 5 sati sa dresom Portugala i malom zastavicom utopiti cu se u rijeke domacih fanatika koji ce navijati za domace idole u uvodnoj utakmici prvenstva. Ako domaci pobijde, biti ce pravi provod na dan Sv. Antonija za koji je predvidjena najveca fiesta u glavnom gradu. U nedjelju vrlo rano cemo putovati u 130 km udaljenu Leiriu da vidimo nas susret protiv Svicaraca. Drz'mo se skupa i nadajmo se da cemo upisati uvodna tri boda. Opet, ako pobjedi nasa ekipa, u privremeni dom u Alhandru najvjerojatnije cu stici u ponedjeljak.

Nadam se da cu vam se uskoro moci javiti sa pozitivnim stvarima i nekim dogodopstinama sa ostatkom nasih navijaca u Portugala. Adeus...